Nozic Family History & Genealogy

History

Nožić je stara muslimanska porodica iz Mostara. Danas su nastanjeni u Mostaru, obližnjoj Svinjarini (Podveležje), Cazinu, Konjicu, Sarajevu i Beogradu.
U izvorima se prvi put spominju 1731. godine u sidžilu blagajskog kadije (sudski protokoli) u selu Rotimlja kod Blagaja. Hasan Nožić, sin Huseinov, iz Kanberagine mahale je 1829. godine zastupao Arifu, kćerku Halilovu, u njenom vjenčanju sa Dervišom, sinom Alinim, iz Šarića mahale u Mostaru. U spisku lica iz Mostara i okolice koji su u period između 1809. i 1864. uzimali novac u zajam od Česmanskog vakufa, spominje se Hasan Nožić. Hasanaga Nožić je 1. maja 1855. godine temesukom potvrdio da je od Alije Puzića kupio zemlju u Gorancima kod Mostara pod najam (kesim).

Godine 1900. bilo je 6 kuća Nožića u Mostaru. Nožića ima i na Podveležju, istočno od Mostara. U Svinjarini, centralnom, a možda, i najstarijem selu na Podveležju, danas ima 14 kuća Nožića, a geograf Tvrtko Kanaet (1900 – 1967) je zabilježio 7 porodica Nožića u ovome selu. Samo 2 porodice Nožića imaju pločare a svi ostali krovare i slabog su materijalnog stanja. Ove porodice iz Svinjarine se smatraju starodjediocima. Kanaet je utvrdio da su se Nožići iz Svinjarine doselili iz Mostara, međutim, ne zna se kada su naselili ove krajeve. Nožići su bili jedna od 37 manje krupnih begovskih porodica Hercegovine početkom 20. stoljeća koji su imali posjede veće od 575 dunuma. Veliki posjedi su im se nalazili u Rabini, selu između Nevesinja i Podveležja, te u drugim selima nevesinjskog kotara. Husein i Salih Nožić, sinovi Hasanovi, prodali su 1284. (1867/68) Abdulahu i Sulejmanu Korkutu svoj čifluk (posjed) u Rabini. Oni su iste godine prodali Mustafi Korkutu kuću u Rabini za 980 i neku zemlju za 3000 groša. Nožići su dalje imali posjede u Grabovici. U Rabini je nekada stajala i Nožića čatrnja, koja je srušena. U Zoviću je nekada postojala i Nožića kula. O njoj nema nikakvih podataka osim da je imala prizemlje (izbu) i sprat. T. Kanaet je ispod Veleža na višim otsjecima pronašao niz bunareva, a u Svinjarini, između ostalih, i bunar “Hankuša (Nožića i Buškaila)”. U ovome selu ima i 6 privatnih čatrnja (Voljevice, Mrnđići, Brkani, Husnići, Buškaile, Smajkići zajedno sa Nožićima). Ponekad ima više vlasnika jedne čatrnje. Ovi podaci govore da su Nožići nekada bili imućna porodica ovih krajeva.

Članovi ove stare mostarske porodice su ukopavani u Šarića haremu, jednom od najvećih ali i najstarijih grobalja u Mostaru. Među mnogim nišanima sa prezimenom Nožić od njih se najviše ističe nišan hadži Halila Nožića. Na uzglavnom dosta visokom nišanu s oblim turbanom uklesan je ovaj natpis u prozi na turskom jeziku. Napisan je lijepim nesh pismom. “O Allah, o Ti koji mnogo praštaš i pokrivaš mane. Ponos učenih mevlana hadži Halil efendija, sin Alije Nožića. Neka Allah osvijetli njegov grob i neka ga obraduje rajem. Umro, neka je na njeg božja milost. Za njegovu dušu (prouči) Fatihu. godina 1254” (1838). Halil ef. je vjerovatno bio mevlevija, odnosno derviš mevlevijskog tarikata (derviškog reda). Ovo je dosad najstariji pronađeni nišan jednog Nožića. U Velikom mezaristanu u Blagaju nalazi se jedan nišan sa ženskom kapom sa ovim natpisom: " Ti koji opraštaš grijehe! Pomilovana Muntehija, kći Mehmed efendije Šamića, žena Mehmed efendije Nožića. Umrla je...(oštećeno) 1320 (1902/1903).

Nožići su se tokom 20. stoljeća raseljavali u razne krajeve Bosne i Hercegovine, pa i dalje. Članova ove mostarske porodice ima u Cazinu, Konjicu, Sarajevu, Beogradu pa i u SAD-u.
Cazinski Nožići su potomci od Nusreta (Hasana) Nožića (1913-1969), po struci učitelj. On je imao 4 sina: Seada, Nedima, Nedžada i Nurudina i jednu kćerku Azru. Danas njihovi potomci žive u Cazinu.
Nožića ima i u Sarajevu čiji su potomci od Midhata (Arifa) Nožića koji je u ovaj grad doselio tokom 1970-tih godina. U Sarajevo danas žive četiri porodice Nožića. Konjički Nožići su potomci od Ćamila (Hasana) Nožića (1909-2001). On je oženjen iz Gacka i imao je dva sina Jasmina, Edina i dvije kćerke Pašanu i Amru. Edin ima dva sina Dženana i Alena, a Jasmin sina Sanjina. Ćamil je također bio učitelj.
U Beogradu se također nalaze potomci mostarskih Nožića. Salko Nožić, sin Arifa, se naselio u Beograd iz Mostara 1934. godine. Salko je imao dva sina Darka i Damira. Darko ima jednog sina Andreja i kćerku Tatjanu. Tatjana ima sina Filipa, dok Damir ima dvije kćerke Mirjanu i Anu. Mirjana ima kćerku Niku, a Ana ima Sofiju. Decembra 1938. godine, Salko Nožić, student medicine, i Ahmet Nožić, student prava, su bili jedni od potpisnika Trećeg pisma bosansko-hercegovačke omladine. Pismo su potpisali 509 studenata iz 66 mjesta Bosne i Hercegovine, među kojima je bilo 179 Muslimana, a od toga 115 studenata, iz doma “Beogradskog Gajreta”, među njima i 10 Muslimanki. Ovim Pismom bosanski student su se protivili ratu i zagovarali su slobodu, demokratiju, autonomiju Bosne i Hercegovine i ravnopravnost njenih naroda. Pismo je nastao kao rezultat potpisivanja sporazuma Cvetković-Maček iz augusta iste godine o podjeli Bosne i početku Drugog svjetskog rata

Početkom 20. stoljeća nekoliko Nožića imigrirali su na otok Ellis u New Yorku, što je u to vrijeme bilo jedno od najpoznatijih imigracijskih područja gdje su imigranti iz čitavog svijeta stizali. U dokumentima su zabilježeni Ivan Nozić, Ante Nožić i Nikola Nozić. Prvi je stigao Nikola Nozić, 7.6.1906. godine, preko broda “Francesca” iz Trsta iz Italije. O njegovom životu malo se zna. Rođen je 1867. godine u Hercegovini. Emigrirao je iz sela Grab kod Ljubuškog. Bio je oženjen. Nakon dolaska preselio se kod izvjesnog Ivana Bebića (ili Rebića?, nečitak dokument) u južnom dijelu St. Louisu, gdje danas živi desetina hiljada Bosanaca i Hercegovaca. Poslije njega je stigao Ante Nožić, 9.9.1906. godine, preko broda “Francesca” iz Trsta. Ante je rođen 1882. godine u Hercegovini. Emigrirao je iz Ljubuškog. U New Yorku se pridružio kod svoga prijatelja Jure Nozića. Posljednji je stigao Ivan Nozić, 17.3.1907. godine, preko broda “Eugenia” iz Trsta. Rođen je 1881. godine u Hercegovini. Bio je oženjen. Emigrirao je iz mjesta “Crocui Grad”. Odmah po dolasku u SAD preselio se kod jednog svog rođaka u okrug Green u američkoj saveznoj državi New York. U Ameriku su došli kao ekonomski migranti s ciljem da nađu posao i obezbijede sebi bolji život. Ova trojica Nožića su se u dokumentima izjasnili kao “Hercegovci”. Godine 1941. u New York je stigao izvjesni Ante Nozić preko broda “Palermo”.

Hasanaga (Saliha) Nožić je kao osmanski vojnik 1876. godine sudjelovao u gušenju Nevesinje bune. Ova buna, često nazvana Hercegovački ustanak, Bosansko-hercegovački ustanak ili Nevesinjska puška bio je pretežno srpski ustanak podignut u okolini Nevesinja 1875. godine protiv osmanske vlasti, koji se ubrzo proširio na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Trajao je od 9. jula 1875. do 4. avgusta 1877. godine.
Osmanska vlast je organizovala da se uguši taj ustanak u Bišću polju kod Mostara. Skupila su se tri velika odreda vojske. Jedna je bila iz Turske, druga iz Albanija, a treća je bila bosanska vojska. Moj čukundjed Hasan je bio u bosanskoj vojsci. Kada su krenuli prema položajima Srba, koji su se ukopali na brdima prema Nevesinju, oni su samo opalili jedan pucanj iz pušaka i razbježali se. Međutim, u historiografiji se priča, da je to bila velika pobjeda Srba što je naravno netačno. Naša vojska ih je nastavila progoniti, a Srbi su pobjegli prema Crnoj Gori. Nevesinje, Gacko i ostali gradovi istočne Hercegovine su oslobođeni. Međutim, dođe naredba (telegraf) iz Istanbula da je velika ruska vojska od 100.000 vojnika prešla zaleđeni Dunav na sjeveru Bugarske i pošla prema Balkan planini. Bosanskoj vojsci je naređeno da se povuku, dok je albanska i turska vojska krenula upomoć u Bugarskoj. Do februara 1878. godine ruska vojska je uspjela doći do Istanbula, međutim pod pritiskom Britanije ona se povukla. Juna 1878. godine sazvana je međunarodna konferencija u Berlinu, poznata u historiji pod nazivom “Berlinski kongres”. Na ovom kongresu su se evropske velike sile (Rusija, Njemačka, Velika Britanija, Francuska, Italija i Austro-Ugarska) dogovorile, da se Rusi vrate do rijeke Dunav i formiraju države Rumunija, Bugarska, Crna Gora i Srbija. Kongres je na prijedlog Britanije dao mandat Austro-Ugarskoj, da okupira Bosnu i Hercegovinu i Sandžak, dok je Britanija zauzela otok Kipar. Osmanskom carstvu ostane pojas od grada Jedrene, sjeverni dio Grčke, Makedonija, Albanija i Kosovo.
Hasanaga Nožić je bio desetar spahija do 1905. godine, a onda je radio u poreskoj upravi gdje je prikupljao poreze (harač). Pored toga, u Mostaru je bio i zemljoposjednik i imao je vinograde. Bavio se i trgovinom. U selu Krućevići kod Počitelja je također imao imanja koje su prodali katolicima. Oženio se sa Pašanom Šaković, kći Mehmeda (umro 1880) iz Gacka, koja je umrla 6. 6. 1941. godine u 75. godini života u Mostaru. Godine 1907. Hasanaga Nožić je, između ostalih, bio izabran na prvim izborima za Općinsko vijeće Mostara, iz reda Muslimana. Poslije toga bio je zastupnik u Gradskom zastupništvu u Mostaru. Hasan i Pašana Nožić su imali devetero djece: Arif (1894 – 1983), Arifa (1894 – 1913), Habiba (1900 – 1974), Jusuf (1904 – 1957), Osman (1904 – 1973), Adem (1912 - 1962), Ćamil (1909 – 2001), Nusret (1913 – 1969) i Mujo (živjeo oko 20 godina, umro negdje pred Drugi svj. rat). Hasan je umro oko 1947. godine u 95 godini života.

Hasanov sin Arif je tokom Prvog svjetskog rata bio austrougarski vojnik i ratni zarobljenik u Sibiru. Izbijanjem Prvog svjetskog rata mobilisan je u austrougarsku vojsku. Dolaskom na istočni front odmah se predao ruskoj vojsci i time je bio spašen rata i njegovih grozota. U rukama Rusa on, kao i mnogi drugi zarobljeni Austrijanci, Bošnjaci, Njemci i Mađari, je odveden u Sibir gdje je svoj život proveo sljedeće četiri godine. U Sibiru je tokom tog perioda proveo u logorima i na prisilnom radu. Godine 1916. je odveden iz Sibira na planinu Ural na rad u rudniku. Na uralskom rudniku je pošteđen teških fizičkih radova i dobio posao dvornika u kući Vasilja Nikolajeviča Čelpanova, direktora toga rudnika. Ovdje je proveo godinu dana i bilo mu je dobro. Iako je temperatura znala pasti na - 45°C, Arif u svome dnevniku opisuje kako mu je bilo kao kod kuće i sa njim su bili vrlo fini i darežljivi. Tamo je naučio i ruski jezik, a znao je još njemački i madžarski. Izbijanjen Oktobarske revolucije 1918. godine odlučio je da pobjegne sa planine Ural. Nakon nekoliko mjeseci putovanja stigao je u rodni Mostar gdje se nakon četiri godine ponovo vidjeo sa svojom porodicom. Napisao je knjigu o svome iskustvu koja se zove "Dnevnički zapisi i sjećanja na ljude i događaje u vremenu od 30.4.1914 do 9.11.1918 godine." Knjiga nikada nije javno izdata. Arif je jedno vrijeme radio i kao službenik u Jugoslavenskoj muslimanskog organizaciji Mehmeda Spahe. Nakon Spahine smrti, zbog njegovog sudjelovanja u JMO, Arif je poslan u Srbiju po kazni gdje je radio kao učitelj pet godina. Arif je kao učitelj radio u školama: Ostrožac, selo Jeleč (kod Foče), selo Čifluk i Donje Moštre (kod Visokog), sela Selevac i Arapovac (u Srbiji), selo Župča (kod Breze), te rodnom Mostaru i Visokom. U većini škola gdje je službovao obavljao je dužnost upravitelja škola (Donje Moštre, Arapovac, Župča, Visoko).
Arif se oženio Aišom, kći Sabrije ef. Limić, iz Visokog, sa kojom je imao šestero djece; Mirza, Fuad, Midhat, Bahra, Mediha i hadži Almasa. Arif je umro 1983. godine u 89. godini života.

Ćazim Nožić, profesor francuskog jezika i likovnog u Sarajevu, je bio jedan od oko 800 (0,1%) Bošnjaka koji su 1939. godine imali fakultetsko obrazovanje. Ćazim Nožić je bio autor nekih članaka u “Glasniku”, glasila Islamske zajednice, te jedan od potpisnika Sarajevske deklaracije 12.10.1941. godine. Ovom rezolucijom konstatuje se teška situacija u kojoj su se našli Bošnjaci Bosne i Hercegovine, a za koju se navodi da je posljedica smišljene politike ustaša da izazovu sukobe Srba i Bošnjaka, javno se osuđuju zločini pojedinih Bošnjaka nad Srbima, konstatuje obespravljenost muslimana koju sprovodi ustaški režim i zahtjeva uspostavljanje reda i mira, kažnjavanje odgovornih za zločine i pružanje pomoći žrtvama. Jedan od razloga donošenja rezolucije bili su i masakri četnički odreda Jugoslavenske vojske u otadžbini nad bošnjačkim civilima u istočnoj Bosni.

U toku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovine 1992-1995. godine, nekoliko Nožića su bili pripadnici Armije RBIH i svojom borbom doprinijeli odbrani Mostara i Republike Bosne i Hercegovine. Alija (Osmana) Nožić je poginuo u borbama za odbranu Mostara 1993. godine u 43. godini života, Narcis (Mustafe) Nožić, poginuo 1992. godine u 20. godini života u Mostaru, Nedžad (Ramiza) poginuo 1993. godine u Mostaru u 21 god. života i Salko (Huseina), poginuo 1993. godine u Mostaru u 44 god. života. Ibrahim (Omera) Nožić je bio jedini pripadnik ARBIH iz naše porodice koji je dobio nagradu Zlatni ljiljan kao pripadnik 41. slavne motorizovane brigade. Rođen je na Podveležju 23.08.1969. Po zanimanju je bio zidar.

Adem Nožić, 2023.

Literatura:
- Branković, Jasmin, Mostar 1833 – 1918, upravno i politički položaj grada, University Press i Magistrat, Sarajevo, 2009.
- Grupa autora, Monografija Zlatni ljiljani i odlikovani pripadnici Armije RBiH 1992.–1995, Zajednička komanda Vojske FBiH, Sarajevo, 2000.
- Hasandedić, Hivzija, Muslimanska baština u istočnoj Hercegovini, Dobra knjiga, Sarajevo, 2017.
- Imamović, Enver, Korijen i život bosanskog plemstva kroz historiju, Sarajevo, 2018.
- Kamberović, Husnija, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini (1878-1918), Institu za povijest, Zagreb, 2003.
- Kemura, Ibrahim, Uloga Gajreta u društvenom životu muslimana BiH (1903 – 1941), Veselin Masleša, Sarajevo, 1986.
- Milićević, Risto, Hercegovačka prezimena, Svet Knjige, Beograd, 2005.
- Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika Bosne i Hercegovine, knjiga III, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982.
- Regesta Franjevačkog arhiva u Mostaru: 1446-1862, urednik Andrija Nikić, Franjevačka knjižnica, Mostar, 1984.
- Sidžil blagajskog kadije 1728-1731, Preveo: Hivzija Hasandedić, Islamski kulturni centar, Mostar, 2009.
- Sidžil mostarskog kadije 1828-1842, Preveo: Hivzija Hasandedić, Muzej Hercegovine, Mostar, 2015.
- Tokača, Mirsad, Bosanska knjiga mrtvih: ljudski gubici u BiH 1991-1995, Istraživačko dokumentacioni centar, Sarajevo, 2012.
- Tucaković, Šemso, Srpski zločini nad Bošnjacima-muslimanima (1941-1945), El-Kalem-OKO, Sarajevo, 1995.
- Tvrtko Kanaet, Podveležje i Podvelešci, Djela knjiga VI, Naučno društvo NR BiH, Sarajevo, 1955.
-

- Neki podaci od rodbine prikupljeni
-
-
-

Name Origin

We don't have any information on the origins of the Nozic name. Have information to share?

Spellings & Pronunciations

We don't have any alternate spellings or pronunciation information on the Nozic name. Have information to share?

Nationality & Ethnicity

Bosna i Hercegovina

Famous People named Nozic

Are there famous people from the Nozic family? Share their story.

Early Nozics

These are the earliest records we have of the Nozic family.